North Atlantic Treaty Organisation
Organisation du Traité de l'Atlantique Nord
Plavo-članice
Članice NATO-a
Sjedište Bruxelles
Broj članica 26
Službeni jezici engleski i francuski
Glavni tajnik Jaap de Hoop Scheffer
Datum osnutka 4. travnja 1949.
Službena stranica NATO

Organizacija Sjeverno-atlantskog sporazuma, naziva se još i Sjeverno-atlantski savez, poznatiji po kratici NATO (od engleskog naziva North Atlantic Treaty Organisation, francuski Organisation du Traité de l'Atlantique Nord - OTAN), međunarodna je organizacija vojno-politčke prirode, osnovana je 1949. godine potpisivanjem Sjevernoatlantskog sporazuma (Sporazum iz Washingtona) među dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka.

Jedan odlomak u NATO-vom statutu glasi:

Wikicitati „Članice se slažu da će se oružani napad protiv jedne ili više članica u Europi ili Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve članice saveza.“
({{{2}}})

Osnova Sjeverno-atlantskog saveza je Sporazum država članica, koji je po svojoj prirodi međunarodni ugovor. Sporazum priznaje i podržava njihova pojedinačna prava kao i njihove međunarodne obveze u skladu s Poveljom Ujedinjenih Naroda. Obvezuje svaku državu članicu da sudjeluje u rizicima i odgovornostima, uspostavlja sustav zajedničke obrane te zahtijeva od svake od njih da ne prihvaća nikakve međunarodne obveze koje bi mogle biti u suprotnosti sa Sporazumom.

Političko središte Organizacije i trajno sjedište Sjevernoatlantskog vijeća je u Bruxellesu (Belgija).

Sadržaj

Danas Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma ima 26 država članica.

Države osnivači su dvanaest država koje su 4. travnja 1949. godine u Washingtonu potpisale Sjevernoatlanstki sporazum:

Belgija Kanada
Danska Francuska
Island Italija
Luksemburg Nizozemska
Norveška Portugal
Ujedinjeno Kraljevstvo SAD
Karta Nato država-članica po godini ulaska.

Savezu je naknadno pristupilo još četrnaest država, i to u pet krugova proširenja :

Proširenja NATO saveza u Europi

Očekuju pristupanje:

Sjevernoatlantsko vijeće, Odbor za obrambeno planiranje i Skupina za nuklearno planiranje glavne su institucije za razvoj politike i donošenje odluka. Odluke koje je donijelo svako od tih tijela imaju istu važnost i predstavljaju dogovorenu politiku zemalja članica, bez obzira na razinu na kojoj su donesene. Ovim tijelima podčinjeni su specijalizirani odbori.

Sjevernoatlantsko vijeće (eng. North Atlantic Council, kratica NAC) jedino je tijelo NATO-a koje je formalno uspostavljeno Sjevernoatlantskim sporazumom iz kojeg crpi svoje ovlasti (članak 9. Sporazuma). Vijeće ima političke ovlasti i pravo donošenja odluka koje se tiču Saveza. Sastoji od stalnih predstavnika svih država članica koji se sastaju najmanje jedanput tjedno, a po potrebi i u kratkom roku. Vijeće se također sastoji i na višim razinama koje obuhvaćaju šefove država i vlada, ministre vanjskih poslova, ministre obrane. Sjednicama Vijeća predsjedava Glavni tajnik NATO-a (ili njegov zamjenik).

Pitanja koja se razmatraju i odluke koje se donose na sastancima Vijeća pokrivaju aspekte djelatnosti NATO-a, i često se temelje na izvješćima i preporukama koje pripremaju podčinjena povjerenstva. Isto tako, predmete rasprave može predložiti bilo koji od nacionalnih predstavnika ili Glavni tajnik. Stalni predstavnici rade prema napucima svojih vlada.

Odluke u Vijeću donose se jednoglasno i to zajedničkim pristankom. Nema glasovanja niti se odluke donose većinom. Na taj način nemoguće je donijeti odluku koja će obvezati državu koja u njezinom donošenju nije sudjelovala niti je na nju pristala. Svaka država članica zadržava potpunu suverenost i odgovornost pri donošenju svojih odluka.

Pripreme za rad Vijeća vrše potčinjeni odbori odbori odgovorni za pojedina područja aktivnosti NATO-a.

NATO 2002 Sumit u Pragu.

Odbor za obrambeno planiranje (eng. Defence Planning Committee, kratica DPC) sastavljen je od stalnih predstavnika, ali se sastaje i na razini ministara obrane najmanje dvaput godišnje. U radu odbora sudjeluju sve države članice, osim Francuske. Odborom predsjedava Glavni tajnik NATO-a. Odbor je glavno tijelo za donošenje odluka glede pitanja planiranja kolektivne obrane i integrirane NATO vojne strukture te daje smjernice vojnim vlastima NATO-a. Rad Odbora priprema veći broj podređenih odbora, među kojima je najvažniji Odbor za obrambenu reviziju (eng. Defence Review Committee, kratica DRC) koji nadzire postupak organizacije oružanih snaga unutar NATO-a i poručava druga pitanja vezana uz združenu vojnu strukturu.

Skupina za nuklearno planiranje (eng. Nuclear Planning Group, kratica NPG) sastoji se od ministara obrane država članica koje sudjeluju u radu Odbora za obrambeno planiranje (svi, osim Francuske). Unutar Skupine raspravlja se o posebnim političkim pitanjima koji se tiču nuklearnog naoružanja. Skupinom predsjedava Glavni tajnik NATO-a. Rad Skupine za nuklearno planiranje priprema Skupina osoblja NPG (eng. NPG Staff Group), sastavljena od članova nacionalnih izaslanstava država koje sudjeluju u NPG, članova Međunarodnog vojnog osoblja i predstavnika Strateških zapovjednika. Skupina obavlja rad u ime Stalnih predstavnika NPG-a. Skupina na visokoj razini (eng. High Level Group, kratica HLG) je visoko savjetodavno tijelo NPG-a na području nuklearne politike i planiranja. Ovom skupinom predsjedavaju SAD.

Detaljniji članak o ovoj temi: Pristupanje Hrvatske NATO-u

 Nepristrana točka gledišta ovog članka je osporena. (Rasprava)
Ne postavljajte ovaj predložak ako niste pokušali ispraviti sporne dijelove teksta!
Ovaj članak izgleda kao osobno mišljenje ili priča i možda zahtjeva čišćenje.
Molimo vas, pomozite unaprijediti članak ponovno ga pišući ili ispravljajući u enciklopedijskom stilu.

Hrvatske državni vrh od osamostaljenja smatra ulazak države u NATO jednim od svoja dva vanjskopolitička prioriteta (drugi je ulazak u EU).[1] S takvim se stajalištem 2003. godine slagalo čak 60 % stanovnika, [2] , ali tada je došlo do drastičnih negativnih promjena. Početak rata u Iraku zajedno sa zahtjevom NATO saveza da se uhiti general Gotovina[3] dovelo je do pada popularnosti tako da 2006. godine samo 24% posto hrvatskih stanovnika podržava ulazak u NATO [4] Jedna od olakšavajućih okolnosti za potencijalni ulazak naše zemlje u savez navodna je ustavna neodređenost je li ili nije potreban referendum. U cilju pokazivanja kakvo je razmišljanje državne elite o ovom pitanju 23. ožujka 2007. godine predsjednik Republike Stjepan Mesić, premijer Ivo Sanader i predsjednik Sabora Vladimir Šeks izjavili su da nema potrebe za referendumom budući da su uvjereni da Hrvati podržavaju ulazak u NATO [5] Ova je zajednička izjava gotovo odmah izazvala političku oluju tako da se predstavnici SDSS-a i HSS-a očitovali kako je referendum nužan.

Zbog gotovo svima očitog narodnog neslaganja o ulasku u NATO [6] hrvatska je vlada 2006. godine na zahtjev saveza [7] donijela plan o promotivnoj kampanji tijekom koje bi se trebale prikazati beneficije članstva u savezu [8]. Na novinarska pitanje o planu, državni su organi izjavili da ne smiju ništa reći budući da je rad Annual Membership plana za ulazak u NATO proglašen državnom tajnom.[9] Bez obzira na to, osnovni su dijelovi plana postali očiti tijekom 2007. godine kada su odjednom počela izlaziti istraživanja javnog mijenja po kojima Hrvati podržavaju ulazak u savez. Po tim redovnim istraživanjim koje vodi GFK od proljeća 2007. godine tijekom svibnja te godine, samo se 25 % stanovnika protivi ulazu u NATO dok ga čak 52 % ,podržava [10]. To je čak 9 postotni rast podrške u odnosu na istraživanje javnog mijenja koje je provela ova ista tvrtka u ožujku 2007., a čak 28 postotni rast u odnosu na istraživanje javnog mijenja jedne druge kompanije iz jeseni 2006. godine. Kako je taj način porasta popularnosti sumnjiv, GFK-u su stigli mnogi novinarski upiti o načinu dolaska do tih rezultata, ali on je na njih uvijek odbija odgovarati upućujući zainteresirane na hrvatsku vladu koja je platila istraživanja. Hrvatska vlada s druge strane također odbija objasniti brojeve [11]. zbog čega dovodi do sumnje kako ti rezultati nisu realni i da spadaju u propagandne akcije s ciljem mijenjanja javnog mišljenja.

Hrvatska je 3. travnja 2008. primila pozivnicu za punopravno članstvo u NATO-u, koje se očekuje početkom 2009. godine.

21. travnja 2008. godine Republika je Hrvatska završila prvi krug pregovora o pristupanju NATO savezu. Time je dokazala svoju spremnost sudjelovanja u kolektivnoj obrani te spremnost na doprinos miru i sigurnosti u euroatlantskoj zajednici.

Nakon prvog sastanka koji je bio posvećen političkim i vojnim pitanjima, 7. svibnja održati će se pregovori o financijskim, obrambenim i pravnim pitanjima. Tada bi se trebao odrediti i doprinos koji će RH uplaćivati u proračun NATO-a.

Hrvatska je 9. srpnja 2008. u Bruxellesu potpisala Protokol o pristupanju NATO savezu.

Finska sudjeluje gotovo u svim akcijama programa Partnerstvo za mir i daje snage za mirovne operacije u Afganistanu i na Kosovu. Istraživanja javnog mijenja pokazuje da je tamošnje stanovništvo potpuno protivno protiv ulaska u NATO [12]. Mogućnost ulaska u ovaj vojni savez je bilo jedno od glavnih pitanja tijekom finskih predsjedničkih izbora 2006. godine. Glavni opozicijski kandidat za predsjednika Sauli Niinisto je podržavao ulazak u NATO čemu se protivio dotadašnji predsjednik Tarja Halonen koja je i dobila izbore. Njena pobjeda je otklonila mogućnost ulaska Finske u NATO barem tijekom njenog predsjedničkog mandata. S druge strane ministarstvo obrane zahtjeva ulazak u NATO kako bi se pojačala sigurnost ove skandinavske zemlje.[13]

Bivši finski predsjednici Martti Ahtisaari i Mauno Koivisto stoje na različitim barikadama po ovom pitanju. Prvi se zalaže za ulazak u savez kako bi se postalo član organizacije gdje se nalaze i druge demokratske zemlje, dok se drugi tomu protive znajući da Rusija ne bi ovu promjenu dobro prihvatila. .[14]

1949. godine Švedska je odlučila ne ući u NATO savez čime je postavila temelje svoje politike neutralnosti koja seže do današnjih dana. Ova je politika bila neupitna tijekom cijelog hladnog rata, ali tijekom devedesetih godina počelo se raspravljati o mogućem ulazu u savez. Iako su se vladajuće stranke protivile ulasku u NATO švedski vojnici su sudjelovali tijekom NATO operacija u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i Afganistanu. Većina švedskih stranaka po ovom je pitanju postala očita krajem 2006. godine kada se trebala donesti odluka o kupovini 2 nova transportna aviona ili da se po ovom pitanju uđe u kooperaciju s NATO savezom.[15]

Istraživanje javnog mijenja iz 2006. godine je pokazalo da se većina Šveđana protivi ulasku u NATO ( 46 % protiv i 22 % za ).[16]

Ministar obrane Ukrajine Anatolij Hrytsenko je izjavio da će njegova zemlja imati akcijski plan za ulazak u NATO do ožujka 2006. godine, a da će se izvršavati od rujna. Konačna se odluka o mogućem ulasku očekuje u 2008. godini, a puno članstvo će, najvjerojatnije, biti moguće od 2010. [17]

Ideja Ukrajinskog ulaska u savez je dobila podršku od nekoliko lidera država koje se tamo nalaze. Među državnicima koji su pružili javnu podršku se nalaze rumunjski predsjednik Traian Basescu[18] i slovački predsjednik Ivan Gašparovič .[19]. S druge strane zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije je izjavio da članstvo u NATO savezu nije u interesu Ukrajine i da ono neće poboljšati njihove odnose .[20]

Trenutačno je većina stanovnika Ukrajine protiv ulaska u NATO bez obzira na njihove političke poglede. Ovo protivljenje je bilo iskazano protestnim okupljanjima i skupljanjem potpisa. Bivši premijer Jurij Jekhanurov je izjavio kako država ne će ući sve dok je narod protiv toga . [21]

Planovi za članstvo su prekinuti 14. rujna 2006. zbog velikog protivljenja NATO savezu[22]. Trenutačna je vlada Ukrajine pokrenula informativnu kampanju kako bi prikazala beneficije ulaska u ovaj savez.

  1. ↑ [1]
  2. ↑ http://www.gfk.hr/press/stavovi.htm
  3. ↑ Guenther Altenburg o napretku Hrvatske prema članstvu u NATO-u, Vijesti HRT-a 9. rujna 2005.
  4. ↑ Članak malezijskog lista Malaysia Sun o hrvatskoj anketi o članstvu u NATO-u
  5. ↑ "Mesić: Hrvatskoj ne treba referendum za NATO", članak lista "Vjesnik" 26. ožujka 2007.
  6. ↑ [2]
  7. ↑ [3]
  8. ↑ Southeast European Times: Croatia mulls new strategy for NATO [4]
  9. ↑ [5]
  10. ↑ Građani o članstvu u Nato savezu, anketa GfK [6]
  11. ↑ [7]
  12. ↑ Helsingin Sanomat: Clear majority of Finns still opposed to NATO membership
  13. ↑ MTV3 Internet: Häkämies: Nato-jäsenyys Suomen etu Retrieved on 4-26-2007.
  14. ↑ Helsingin Sanomat: Finland, NATO, and Russia
  15. ↑ "Sweden 'should join Nato plane pool'" in The Local, November 11, 2006, [8]
  16. ↑ AGENCE FRANCE-PRESSE, "Swedes Still Opposed to NATO Membership: Poll" in DefenseNews, May 15, 2006, [9]
  17. ↑ http://en.for-ua.com/news/2006/03/20/114232.html
  18. ↑ "Bulgaria’s capital to host NATO talks"
  19. ↑ http://www.slovakspectator.sk/clanok.asp?cl=22855
  20. ↑ http://www.interfax.kiev.ua/eng/go.cgi?31,20060424001
  21. ↑ http://www.itar-tass.com/eng/level2.html?NewsID=4735634&PageNum=0
  22. ↑ http://www.cnn.com/2006/WORLD/europe/09/14/ukraine.nato.reut/index.html?section=cnn_world

Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Sjevernoatlantski sporazum
Zastava NATO-a
NATO

Države članice: Belgija • Bugarska • Češka • Danska • Estonija • Francuska • Grčka • Island • Italija • Kanada • Latvija • Litva • Luksemburg • Mađarska • Nizozemska • Norveška • Njemačka • Poljska • Portugal • Rumunjska • SAD • Slovačka • Slovenija • Španjolska • Turska • UK

Države pristupnice: Albanija • Hrvatska

Države kandidati: Makedonija

 

Kaseta | Międzyzdroje | Someone | In the Room | fee talk board

źródło Wikipedia